Mi smo isti

this used to be my playground

Nedavno sam našao sliku svoga razrednog odjeljenja kada sam bio 5. razred. Ne bi to bilo ništa novo da mi je život, kao kod većine ljudi tekao normalno. Znate ono, ideš u osnovnjak, družiš se s ljudima i to, potom otkriješ čari srednje škole, ako imaš sreće (ili para ), odeš na faks, tamo naravno stekneš prijatelje za cijeli život...i sve što dolazi nakon toga. Nemojte me krivo shvatiti, usprkos svim nedaćamo koje su me snašle, kada se osvrnem oko sebe (a na poslu zaista srećem svakavih sudbina), prilično sam zadovoljan, ponekad se pitam zašto nije moglo biti drugačije, malo lakše, ili bi možda bolji izraz bio – prirodnije. U osmom sam razredu napustio BL. Došao sam u NG, mjesto koje mi je u djetinjstvu bilo second best, i na neki malo bolestan način su mi se ostavarlie neke želje...išao sam u školu u koju sam kao dijete htio ići, mjesto je malo, pa svi te znaju (za što se poslije ispostavi da i nije baš prednost – kao u pjesmi – no ferris wheel, no hearts to steel, no laughter in the dark...no fire I can spark). Pokušavaš stvoriti novi identitet – nesvjesno naravno – pokušavaš biti bolji, gori, smješniji, pametniji, zabavniji – drukčiji ( a svi koji me znaju – znaju da mi je valjda od prvog dana rođenja ovo potonje bitno). Boriš se protiv predrasuda, rasteš duhovno i stalno udaraš u zid, pokušavaš stati na noge, ali ne, sudbina (glupo je slijepo vjerovati u subinu), namjeni ti druge planove. Prilagođavaš se, ustraješ, ponekd patiš, ponekad si sretan. Kažu – sve ima svrhu, smisao, ali ne dosadi li vam stalno pronalaziti mudre začkoljice koje bi nas trebale utješiti i obajsniti nam život?!

Međutim, ti neki biljezi prošlosti upišu se u mozak, srce ili što već....Onda kad naiđeš na nešto poput slike kada si bio 5. B i vidiš sve te klince koji ne znaju što će ih snaći za par godina jednostavno umreš u trenu i opet oživiš, vratiš se u prošlost za koju misliš da je iza tebe, spremljena ili možda čak zaboravljena...Shvatiš da je neka tajna prtljaga uvjek tu uz tebe, nosiš ju, a nisi ni svjestan koliko je zapravo važna. Ne treba živjeti u prošlosti – ali one neke trenutke koji se baš i neće ponoviti, jer navodno smo s godinama pametniji, mudriji i odgovorniji, treba izvući pouku iz tajnih kutaka, ako zbog ničega, onda zbog trenutaka koji su neponovljivi, a u budućnosti će nam izvući osmjeh, suzu (meni ne ;) ) ili neku drugu pozitivnu emociju.

Mrzim melodramu, ali svi se pokatkad spotaknemo o naše principe...dobro je dok ne padnemo...