Ponukan ovotjednom PRIZMOM bacih se na razmišljanje o tome koliko su ljudi zapravo oganičeni, sebični, umišljeni i totalno bez veze. Misliš si ono uklapaš se u neke, nazovi, okvire, cool si, šetaš se gradom, pozdraviš svaku drugu osobu (to je provinciji stvarno problem) i kažeš sam sebi BAŠ SAM SI SUPER. Tijekom iste te šetnje pored tebe prolaze ljudi koje (čudnim li čudom) ne poznaš i po nečemu su različiti...načinu odjevanja, vjeri, glazbi koju vole, broju cipela koje nose i svim mogućim opredjeljenjima. Skloni smo (i sebe ovdje ubrajam) uperiti prstom u bilo koga tko je drugačiji, a s druge strane kad smo mi ti u koje drugi upiru smeta nam, svađali bi se i dokazivali i pravdali da nije tako. Znam da su to mnogi prije mene spominjali...ali koliko smo zapravo tolereantni, susretljivi i otvoreni? Koliko smo sigurni u sebe da znamo što želimo, a da se ne bojimo za svoj integritet? Dosta je bilo pitanja. Želim odgovore. Jer zapravo svi smo mi manjina po nečemu i po tome smo posebni (I don't want to claim that I'm special, but I'm a special – rekao bi R. Williams), a to što nemamo hrabrosti pogledati izvan svog mikro-svijeta tko nam je kriv?!
No comments:
Post a Comment